Opis
Pisma s juga – autor Marko Tomaš
Pisma s juga pisao je Marko Tomaš čitateljima mariborske Večeri, i samom sebi naravno, od travnja 2018. do srpnja 2020. godine, do pandemijskog doba koje je nužno otvorilo pandemonijske teme. Nisu demoni ništa posebno, nego naprosto standardna poputbina i putarina osjetljiva čovjeka, a kad je netko još i nomad poput Tomaša, kada je živio i u Mariboru i Splitu i Zagrebu − spominjem samo u knjizi spomenute gradove − svaki od tih gradova se u njega urezuje, no nijedan kao onaj formativni, kao Mostar i zavičajna mu Hercegovina.
Tomaš će se uplesti u svoje uspomene i od njih isplesti tople šarade za sve osjete i um o godišnjim dobima, ponajprije onom u Mostaru najdužem, ljetu, o djetinjstvu, gradu i njegovim baštama, avlijama i hotelima, njegovoj tekućoj deurbanizaciji, o rijekama i kamenu, flori koja nadire i nestaje, svijetu koji se mijenja tako brzo da i čovjek ubrzano stari.
Skuhat će svojim privatnim pjesničko-esejističkim prekograničnim jezikom magmu od teksta, a neće zaboraviti ni lokalnu kuhinju. Rekonstruirat će svijet juga koji je nestao ili nestaje pred razuzdanom diktaturom turizma i profita, a uvijek s tim rekonstruirati i sebe, jer s tako fluidnim svijetom i čovjeku se izmiče tlo pod nogama. Ako na nečemu Marko Tomaš inzistira, to je sagledavanje cjeline. To će reći da je Mediteran pa bio on i bez mora, u kolektivnoj memoriji prostor veselja, ekstaze, a on moli da se prostoru juga prizna i tuga, kompletan i kompleksan identitet, i ljeto i jesen i zima i prerano proljeće. Isto vrijedi i za čovjeka, i za planetu, da ih prihvatimo i poštujemo u totalu i detalju, jer samo tu se nalazi punina života.
Zato, ne jednom zavapit će za većom solidarnošću i empatijom, za harmonijom s prirodom i nekonzervativnim poštivanjem tradicije, a sve to iz iskustva, jer ovo su pisma pjesnika poznatog po dobrom glasu i otvorenosti, iskrenosti, koja se ne boje zaviriti u prostore koji bole. Zato je ovo i pisma s juga.
Kruno Lokotar