Opis
Lutka – autor Ismail Kadare
Nesvjesno, postavila je samu sebe u najbesmislenije i najtragičnije sučeljavanje: s jedne strane bila je ona, a s druge ono što se nazivalo “umjetnost” njezina sina.
U svom zadnjem romanu, Lutka (Kukulla, 2015.), Ismail Kadare, pisac koji je već gotovo pola stoljeća najpoznatiji glas albanske književnosti u svijetu, vodi nas na intimno putovanje kroz svoj život, stavljajući u prvi plan svoj složen odnos s majkom, krhkom i tajanstvenom poput „papirnate lutke“. Nakon što je sa sedamnaest godina stupila u sporazumni brak, Kadareova majka, prostodušna i nesigurna djevojka koja je u romanu nazvana Lutka, useljava se k svome mužu u veliku i otmjenu obiteljsku kuću obitelji Kadare, u kojoj je kasnije odrastao i sam pisac. Opterećena surovim patrijarhalnim običajima, uzajamnom netrpeljivošću svoje i muževe obitelji, a napose činjenicom da je prisiljena živjeti pod budnim okom svoje nemilosrdne svekrve, Lutka sve više osjeća da je kuća, kako ona sama kaže, „proždire“. U ovom autobiografskom romanu, netipičnom unutar dosadašnjeg Kadareova romanesknog opusa, pisac se još jedanput vraća u svoj rodni grad Đirokastru, ali ovaj put da bi ispričao priču o svome odrastanju, školovanju, počecima književne karijere, kontroverznoj vezi i braku sa svojom suprugom Helenom, također spisateljicom, njihovu političkom emigriranju u Parizu, no ponajprije priču o vlastitoj obitelji. Riječ je o romanu koji bismo, posluživši se autorovim ironičnim stilom, mogli shvatiti kao kroniku nekoliko velikih nesporazuma…
O autoru:
Ismail Kadare rođen je 1936. u Đirokastri na jugu Albanije. Studirao je književnost na Sveučilištu u Tirani, a potom i na Institutu Maksim Gorki u Moskvi. Nakon povratka iz Moskve, početkom 1960-ih zapošljava se kao novinar i urednik u Tirani te počinje objavljivati poeziju i kratke priče te već tada stječe status jednog od vodećih književnika u Albaniji. Njegov prvi roman, General mrtve vojske (1963.), postigao je velik međunarodni uspjeh i osigurao mu status svjetski poznatog pisca. Djela su mu prevedena na više od trideset jezika i objavljena u četrdesetak zemalja, a među najpoznatijima su Tvrđava (1970.), Kronika u kamenu (1971.), Krvavi travanj (1980.), Palača snova (1981.) i Koncert na kraju zime (1988.). Radnja njegovih romana vezana je uglavnom uz Balkanski poluotok (osobito Kadareov rodni grad Đirokastru), njegovu povijest i legende, pri čemu se kao pisac nerijetko koristi alegorijom, ironijom, satirom i sličnim književnim postupcima kako bi izbjegao političku cenzuru tadašnjeg komunističkog režima. Za svoj književni rad nagrađen je brojnim međunarodnim nagradama (Nagrada Cino Del Duca, 1992.; Nagrada Man Booker International, 2005.; Jeruzalemska nagrada, 2016.). Od 1990., nakon što je zbog sukoba s tadašnjim komunističkim režimom bio prisiljen emigrirati iz Albanije, živi u Parizu. Član je Akademije moralnih i političkih znanosti u Parizu od 1996. godine, a 2016. dodijeljeno mu je odličje francuske Legije časti.
